Bach na lutnji

Dobro ugođeni klavir BWV 846–893 je zbirka od 48 preludija i fuga Johanna Sebastiana Bacha, objavljena u dvije knjige (1722. i 1742.). Sastoji se od 24 preludija i 24 fuge napisanih u 24 tonaliteta.

Bachova djela za lutnju (BWV 995 – 1000 i 1006a) potječu iz različitih izvora. Prvi puta su grupirana pod nazivom ‘Djela za lutnju’ krajem devetnaestog stoljeća.
Analizom sačuvanih djela i njihovom interpretacijom na lutnji dolazimo do zaključka da Bach vjerojatno nije namijenio djela za lutnju već za neki od instrumenata s tipkama, možda najprije za ‘Lautenwerk’ – ‘lutnjo-čembalo’; instrument s tipkama koji je imao crijevnate žice umjesto metalnih imitirajući tako zvuk lutnje.

Slijedeći izvore mijenjao sam samo mjesta koja su bila tehnički neizvediva nastojeći pri tome kroz svoje intabulacije dobiti najljepši i najprirodniji zvuk lutnje. Izbor tonaliteta, dodatnih ili oktaviranih tonova te dodane harmonizacije odredile su mi mogućnosti lutnje i mislim da sam se tom idejom približio i duhu lutnjista osamnaestog stoljeća koji su praktično pristupali svojim intabuliranjima tražeći najviše iz svoga instrumenta.

Suita BWV 995 je Bachov vlastiti aranžman njegove 5 suite za violončelo u C molu i nosi naziv: Pièces pour La Luth à Monsieur Schouster par J. S. Bach (Bibliothéque Royale, Brussels. Pressmark: II.4085, Fétis-Katalog No. 2910). Zapisana je u tenor i bas ključu. Tim manuskriptom sam se služio kao temeljem za vlastitu intabulaciju. Također sam konzultirao i intabulaciju anonimnog autora iz 18. stoljeća (Title: G mol Pieces pour le lut par Sre  J. S. Bach, Musikbibliothek, Leipzig. Pressmark: Sammlung Becker III.11.3.).

Temeljni problem pri intabulaciji je to što manuskript sadrži duboku bas notu G koje nema na baroknoj lutnji. Neke od uobičajenih praksi lutnjista u ovom slučaju su: transponirati suitu (obično iz G u A), svirati duboki G oktavu više (kao u intabulaciji iz 18. stoljeća), preštimati 13 par struna iz A u G, staviti dvije duboke žice na mjesto 13. para i uštimati jednu u A, a drugu u G ili (vrlo rijetko) koristiti 14 parnu baroknu lutnju.

Do sada sam najzadovoljniji bio s opcijom preštimavanja 13. para iz A u G. Također, prosvirao sam cijelu suitu iz tabulatura iz 18.stoljeća (sa oktaviranim basom G) i transponiranu u A mol.

U nastavku možete preuzeti moju intabulaciju cijele suite u G molu gdje sam 13. par koji je preštiman u G označio kao 7. Također, možete preuzeti i moju intabluaciju u A molu (samo Prelude) te pronaći izvore koje sam koristio.

Manuskript možete preuzeti ovdje.

Intabulaciju anonimnog autora iz 18. stoljeća možete preuzeti ovdje.

Preludij BWV 999 iz manuskripta Johanna Petera Kellnera (orguljaša i skladatelja koji je poznavao Bacha) nosi naslov ‘Prelude in C mol pour la Lute’ i napisan je u sopran i bas ključu. Danas se čuva u Berlinu u Staatsbibliothek Preussischer Kulturbesitz (Mus. Ms. Bach P 804).

Manuskript možete preuzeti ovdje.

Preludij BWV 999 prvi je puta objavljen u devetnaestom stoljeću unutar klavirske zbirke ’12 kratkih preludija za početnike’. Pripisivanje Preludija klavirskom opusu nastavilo je i Bachovo društvo (‘Bach Gesellschaft), no danas se smatra da je Preludij BWV 999 zbog svog stila vjerojatno bio namijenjen za lutnju.

Ovdje možete preuzeti moje dvije intabulacije Preludija BWV 999: u izvornom C molu i u D molu. Meni su drage obje intabulacije i mislim da svaka od njih ima svoju posebnu ljepotu. C mol je zatvorenijeg i ‘tamnijeg’ zvuka, dok je D mol verzija sličnija aranžmanima za klasičnu gitaru te zvuči otvorenije i prezentnije.

Fuga BWV 1000 nosi naslov ‘Fuga del Signore Bach’ i ona je aranžman za lutnju u tablulaturama Bachove Fuge BWV 1001 iz prve sonate za violinu solo. Rukopis se pripisuje Christianu Weyrauchu, lutnjisti i odvjetniku iz Leipziga. Smatra se da su J. S. Bach i C. Weyrauch bili prijatelji o čemu svjedoči podatak da je Bach 18. travnja 1743. bio krsni kum Weyrauchovu sinu Johannu Sebastianu koji je po Bachu dobio i ime. Drugi kum mladog J. S. Weyraucha bio je Johann Christian Hoffmann, slavnih graditelj violini i lutnji što nam govori o uskoj povezanosti lutnjista i graditelja s J. S. Bachom.

Weyrauchov aranžman sadrži određene zanimljive ideje i rješenja, no i nekoliko očitih pogrešaka koje sam popravio. Evo nekoliko primjera:

takt 14 (prva doba) i taktovi 34 – 36: nedostajao je srednji glas,

takt 63: nepotpunu bas liniju nadopunio sam prema violinskoj verziji,

takt 95: (četvrta doba) promijenio sam bas notu C# u D i ostavio samo bas umjesto akorda prema violinskoj verziji.

Također, oktavirao sam, gdje sam osjetio potrebu, određene bas dionice kako bi dobio što prirodniji zvuk lutnje, što bliži lutnjističkoj glazbi 18. stoljeća.

Glavni izvor za moju intabulaciju bio je Weyrauchov manuskript. Uz njega, konzultirao sam i Bachov rukopis BWV 1001 te aranžman fuge za orgulje anonimnog autora iz 18. stoljeća BWV 539, gdje je fuga transponirana u d mol.

Manuskript BWV 1000 se čuva u Leipzig Musikbibliothek (Sammlung Becker III.11.4.), a njegovu digitalnu verziju možete preuzeti ovdje.

Sve Weyrauchove rukupise na jednom mjestu možete preuzeti ovdje.

Manuskript BWV 539 (aranžman fuge za orgulje) možete preuzeti ovdje.

Manuskript BWV 1001 iz Sonata i partita za violinu solo možete preuzeti ovdje.

Suita BWV 1006a je Bachov vlastiti aranžman njegove druge partite za violinu solo BWV 1006. Oba Bachova rukopisa (BWV 1006 i 1006a) su sačuvana, a možete ih besplatno preuzeti na sljedećim linkovima:

BWV 1006

BWV 1006a

Originalnom manuskriptu nedostaje prva stranica i ujedno i naslov koji bi upućivao na to za koji je instrument aranžman napisan. Suitu na lutnji nije moguće svirati u izvornom tonalitetu E dura što upućuje na to da je aranžman vjerojatno bio namijenjen nekom drugom instrumentu među kojima su najbolji kandidati harfa i instrumenti s tipkama. Vrlo je malo originalne barokne glazbe za lutnju sačuvano u tonalitetu E dura što dodatno ide u prilog toj teoriji.

U svojoj intabluaciji odlučio sam se za tonalitet F dura što je i uobičajena praksa među lutnjistima danas. U F duru je moguće gotovo sve odsvirati i potrebne su vrlo male izmijene, a sam tonalitet je prirodan instrumentu.

DJELA ZA VIOLINU

DJELA ZA VIOLONČELO

Linkovi na korisne stranice koje sadrže note ili tabulature Bachovih skladbi:

The Lute Society: Tree Edition Files (besplatno preuzimanje cjelokupnog izdanja TREE EDITION, koje je svijetu ostavio Albert Reyerman). Sadrži kompletna Bachova djela za lutnju, i intabluacije za baroknu lutnju suita za violončelo, violinu i dr.

O Bachovim djelima za lutnju na lutnja.net